Na periferiji Hrvatske Kostajnice nalazi se selo Jovac. Tipično selo Banovine smješteno na vrhu brda trenutno predstavlja dom obitelji Kosijer koju čine Vesna (52) , Đuro (58) i kći Nikolina (31), dok je njihova druga kći, Đurđica (25) i dalje u Srbiji s vlastitom obitelji. Trenutno smješteni u nedavno obnovljenoj kući Vesninih roditelja, Kosijeri, koji su nedavni povratnici (od travnja 2013.) i podnositelji zahtjeva za stambeno zbrinjavanje, očekuju novu budućnost u svojoj domovini.
Prije sukoba iz devedesetih, kao zaposlenici lokalne tvornice hrane, Kosijeri su boravili u stanu u društvenom vlasništvu u Petrinji. Kao bivši nositelji stanarskog prava koji nisu vlasnici nikakve adekvatne stambene jedinice, obitelj Kosijer ima pravo na stambeno zbrinjavanje na područjima posebne državne skrbi, potencijalno i unutar Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja, ali prije svega u okviru nacionalnog programa.

Jedna od mnogih obitelji koja se našla u izbjegličkoj situaciji, čekajući rješavanje stambenog pitanja po svom povratku, Kosijeri imaju zanimljivu priču: "Napustili smo Petrinju 1995. te smo neko vrijeme bili smješteni u kolektivnom centru UMKA u blizini Beograda. Kasnije smo pronašli privatni smještaj i radili za oskudne plaće bez stalnog zaposlenja. Nitko se nije pobrinuo za nas. Srećom, bili smo čvrsta obitelj i preživjeli smo kao jedan tijekom tih prvih godina u izbjeglištvu. Obje kćeri su se udale i svi smo stekli srpsko državljanstvo 2004.", kaže Vesna, sitna žena sa snažnim i odlučnim žarom u očima.

Ipak, izbjeglice su uvijek u ranjivom položaju. Naporan i slabo plaćen rad ostavio je trag na Đurinom zdravlju. Nikolinin brak nije bio sretan pa se razvela. U to vrijeme u Srbiji nije se naziralo nikakvo stambeno rješenje te je Đurđica sazvala obiteljski sastanak. "Moja majka živi u Jovcu pa za neko vrijeme imamo gdje biti u Hrvatskoj", obratila se tako svojoj obitelji, "Imamo priliku dobiti odgovarajuće stambeno rješenje u Petrinji i svima je nama, a posebno Nikolini, potreban novi početak. Ja se vraćam kući, a vi možete učiniti kako vam drago, meni je dosta!" Naravno, obitelj se morala složiti s tako jakim argumentom. Majka je donijela pragmatično rješenje imajući na umu interes obitelji te se njih troje spakiralo i vratilo u Hrvatsku.

Na pitanje o tome o kakvoj budućnosti razmišlja, Vesna je najviše usredotočena na mladu kćer. "Petrinju smatramo najprikladnijim rješenjem za nas. Nikolina će imati više mogućnosti zapošljavanja, a Đuro i ja ćemo je, radeći na obiteljskoj zemlji u Jovcu, moći uzdržavati dok ne stane na vlastite noge. Podnijeli smo zahtjev za stambeno zbrinjavanje u siječnju 2013. i saznali da nismo na prioritetnoj listi državnog programa stambenog zbrinjavanja, ali se ipak nadamo najboljem."

Unatoč povratku početkom 2013., Kosijerima još nije odobren status povratnika koji obuhvaća šest mjeseci besplatnog zdravstvenog osiguranja i šest mjeseci ograničene financijske potpore, što puno znači onima koji se vraćaju i počinju od nule. Pogotovo obiteljima kao što su Kosijeri koje krasi vizija, snaga i ustrajnost, osnaženih odlučnošću žena obitelji.

FOTO/TEKST: UNHCR/D.Klasnić

On the outskirts of Hrvatska Kostajnica lays the village of Jovac. A typical Banovina village laying on a hilltop is currently home to the Kosijer family, Vesna (52), Đuro (58) and daughter Nikolina (31) while the second daughter, Đurđica (25) remains in Serbia with the own family. Currently residing in Vesna's parents reconstructed house, the Kosijer, recent returnees (as of April 2013) and housing care applicants await the beginning of a new future in their homeland.

Before the conflict in the nineties, employees of the local food factory, the Kosijer have resided in a socially owned flat in Petrinja. As former tenancy right holders who do not own any appropriate residential property, family Kosijer are eligible for housing care within the Areas of Special State Concern, potentially within the Regional Housing Care Programme but primarily within the national programme.

One of many families that found themselves in a refugee situation, returning and awaiting housing solutions, the Kosijer have an interesting story to tell: "We left Petrinja in 1995 and resided in UMKA collective centre near Belgrade for a while. Later we found private accommodation and worked for meagre wages without permanent employment. No one took care of us. Luckily we were a tight family and survived as one in those initial years in refuge. Both daughters married and we all acquired Serbian citizenship in 2004", says Vesna, a tiny woman with a strong and decisive spark in her eyes.

Nevertheless, being refugees is always a vulnerable position. Working hard and having poorly paid jobs left a mark on Đuro's health. Nikolina's marriage was not happy and she divorced. No housing solution was in sight in Serbia at that time and Đurđica called for a family meeting. "My mother is living in Jovac and we have a place to stay in Croatia for a while.", Vesna addressed her family, "We have an opportunity to receive a proper housing solution in Petrinja and all of us, especially Nikolina, need a new start. I am going home and all of you can do as you please, I had enough!". Off course, the family had to agree to such a strong argument. The mother made a pragmatic decision with the family interests in her mind and the three packed and returned to Croatia.

When asked what future she sees, Vesna concentrates most on the young daughter. "We see Petrinja as the most suited for us. Nikolina will have better job opportunities and Đuro and I, by working the family land in Jovac, will be able to support her until she stands on her two feet. We have applied for housing care in January 2013 and realise we are not a top priority for the government's housing programme but hope for the best".

Despite returning in early 2013, the Kosijer were not as yet granted returnee status that also encompasses six months of free health care and six months of limited financial support, that means a lot to those that return and start from scratch. Especially to families like the Kosijer with a vision, strength and determination to make things work backed by the will of the women in the family.

PHOTO and STORY: UNHCR/D.Klasnić