Izjava visokog povjerenika un-a za izbjeglice, Antónia Guterresa na svjetski dan izbjeglica 2015.

Globalno nasilje se širi i počelo je ugrožavati same temelje našeg međunarodnog sustava i petnaest godina nakon ulaska u novo tisućljeće, za koje su se mnogi nadali da će okončati ratovanje.

Prema našoj evidenciji, prošle godine je iz svojih domova pobjeglo više ljudi nego u bilo kojem drugom razdoblju. Gotovo 60 milijuna ljudi protjerano je diljem svijeta zbog sukoba i progona. Otprilike 20 milijuna ljudi čine izbjeglice, a više od polovice su djeca. Njihov broj raste, sve brže, svaki dan, na svakom kontinentu. U 2014. godini svaki dan je oko 42 500 ljudi postalo izbjeglicama, tražiteljima azila ili su bili interno raseljeni – to je četiri puta više u odnosu na 4 godine prije. Ti se ljudi oslanjaju na nas za preživljavanje i nadu. Zapamtit će što mi radimo.

No, čak i dok se ova tragedija razotkriva, zemlje koje su u najboljem položaju za pružanje pomoći zatvaraju vrata ljudima koji traže azil. Granice se zatvaraju, povećavaju se prisilna vraćanja i neprijateljstvo raste. Putovi za zakoniti bijeg polagano nestaju. Humanitarne organizacije poput moje rade s malim proračunom i nisu u mogućnosti zadovoljiti rastuće potrebe ovako masivne populacije osoba u potrebi za pomoći.

Došli smo do trenutka istine. Svjetska stabilnost raspada se ostavljajući trag raseljavanja neviđenih razmjera. Globalne sile postale su ili pasivni promatrači ili igrači iz daljine u sukobima koji tjeraju veliki broj nevinih građana van vlastitih domova.

U ovom svijetu koji ratuje, gdje su odnosi moći nejasni, a nepredvidivost i nekažnjivost postali su svojevrsno ime te igre, nužno je da što prije svi oni koji imaju utjecaj nad stranama u ovim sukobima ostave po strani svoje različitosti i zajedno stvore uvjete kojima bi se okončalo ovo krvoproliće.

U međuvremenu svijet mora ili kolektivno snositi teret pomaganja žrtvama rata ili riskirati i stajati po strani dok manje bogate zemlje i zajednice – koje su domaćini 86 % svjetskih izbjeglica – postaju prenapučene i nestabilne.

Od početka civilizacije odnosili smo se prema izbjeglicama kao prema onima koji zaslužuju našu zaštitu. Bez obzira na različitosti prepoznali smo temeljnu ljudsku zadaću koja je zaštititi one koji bježe zbog ratova i progona.

Danas, ipak, neki od najbogatijih među nama dovode u pitanje to drevno pravilo, tretirajući izbjeglice kao nepozvane goste, tražitelje posla ili teroriste. Radi se o opasnom razvoju događaja, o ograničenim, nemoralnim i – u nekim slučajevima – događajima koji krše međunarodne obveze.

Vrijeme je da se prestanemo skrivati iza riječi koje zavaravaju. Bogatiji narodi moraju prepoznati izbjeglice kao žrtve, što one i jesu, koje bježe pred ratovima koje nisu mogli spriječiti ili zaustaviti. Bogatije zemlje zatim moraju odlučiti žele li napraviti svoj dio posla, na domaćem ili stranom terenu, ili će se skrivati dok se anarhija širi diljem svijeta.

Za mene je izbor jasan: ili dozvoliti tumoru prisilnog raseljavanja da se širi bez liječenja, ili se zajedno uhvatiti u koštac s krizom. Imamo rješenja i stručnost. Neće biti jednostavno ni jeftino, no bit će vrijedno svega toga. Povijest je pokazala da činiti dobro za žrtve rata i progona donosi dobru volju i prosperitet za nadolazeće generacije. Isto tako, doprinosi dugoročnoj stabilnosti.

Svijet mora sada obnoviti svoju obvezu prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine, kao i njezinim načelima koja nas čine jačima. Ponuditi sigurnu luku, kako u našim zemljama, tako i u epicentrima kriza, i pomoći izbjeglicama da se vrate svom normalnom životu. Ne smijemo ih iznevjeriti.