12-12-2013 09:13:48
U selu Strmica nalazi se jedan od tri posljednja centra kolektivnog smještaja za manjinske povratnike, izbjeglice i ostale raseljene osobe u Hrvatskoj. Sumorna zgrada bivše škole danas izgleda poput grada duhova, a dvoje od njezinih stanovnika koji su praktično ostavljeni da skrbe sami o sebe jesu Šehrizada Samouk (46) i njena kći Maja (27).
Šehrizada je rođena u Ličkom Petrovom Selu na granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Metež rata natjerao ju je da izbjegne iz Hrvatske 1995. godine i konačno pronađe utočište u Srbiji.
Nakon što su provele devet godina u kolektivnom smještaju u Srbiji, posredstvom UNHCR-a 2004. godine Šehrizada i Maja vratile su se u Hrvatsku. S obzirom da se nisu mogle vratiti u svoj predratni dom na koji su su u međuvremenu izgubile stanarsko pravo, smještene su u kolektivni centar Strmica, u kojem od onda žive. Prijavile su se za stambeno zbrinjavanje, nakon čega im je ponuđen stan u Kninu, no kako je isti bio neadekvatan za život, odbile su se useliti .
Nako duge birokratske borbe, 2011. godine Šehrizada i Maja konačno su dobile hrvatsko državljanstvo. Danas žive u Strmici od 145 EUR povratničke pomoći, koja neredovito stiže, i povremenih donacija kruha. Ljeti Maja uspjeva naći povremeno zaposlenje u turističkim mjestima na hrvatskoj obali. „Nemam dom od 1995. godine. Kada hodam ulicama Strmice i Knina, skrivam se od trgovaca, osoba kojima sam dužna novce..“, kaže Šehrizada.
2010. godine ponuđen im je smještaj u Erveniku, ratom pogođenoj, izoliranoj i nerazvijenoj općini, rijetko naseljenoj uglavnom povratnicima treće životne dobi i s limitiranim prometnim vezama sa susjednim urbanim središtima. Naročito je važno što Ervenik ne pruža gotovo nikave profesionalne i društvene mogućnosti za mladu ženu poput Maje. Smatrajući to neodrživim rješenjem za pristojan život, Samoukove su odbile ponuđeno.
Život nije bio lagan za Šehrizadu i njenu kći tijekom ratnih godina. Kao pripadnice manjiskog, bošnjačkog naroda, morale su se boriti i preživjeti na opasnom i po njih nepoželjnom području. Njihova nevolja nije prestala sa završetkom rata – traumatična iskustva izbjeglištva i 18 godina života u surovim okruženjima kolektivnih prihvatilišta u Srbiji i Hrvatskoj, ostavilo je traga na njima, naročito na Šehrizadinom psihičkom stanju. Ipak, borbeni duh nije napustio ove hrabre žene i one se još uvijek nadaju kako će im na kraju biti pružena prilika da prevaziđu njihovu nevolju i ponovno izgrade svoje živote, u okruženju dostojnom čovjeka.
Ta će se prilika možda pružiti vrlo skoro, s obzirom da su Šehrizada i Maja stavljene na prioritetni popis potencijalnih korisnika kojima će biti ponuđen stan u jednoj od dvije zgrade koje Republika Hrvatska planira izgraditi u Kninu u sklopu drugog vala projekata Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja. Od srpnja 2013. godine, hrvatske vlasti i UNHCR zajednički rade na uspostavi liste prioriteta za projekte RPS-a, uzimajući u obzir pri odabiru pravo na stambeno zabrinjavanje temeljeno na kriterijima ranjivosti kako bi osigurali da oni kojima je brza pomoć najviše potrebna budu doista i zbrinuti putem Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja.
TEKST/FOTOGRAFIJA: UNHCR/D.Klasnić
12-12-2013 09:13:48
Village of Strmica hosts one of the three last collective centres for minority returnees, refugees and other displaced in Croatia. A gloomy former school today looks like a ghost-town and two of those people practically left to fend for themselves are Šehrizada Samouk (46) and her daughter Maja (27).
Šehrizada is native of Ličko Petrovo selo, on Croatia’s border with Bosnia and Herzegovina. The turmoil of war forced her and her daughter to flee Croatia in 1995, eventually finding refuge in Serbia.
After spending nine years in a collective centre there, Šehrizada and Maja returned to Croatia with UNHCR assistance in 2004. Unable to move back in their pre-war home to which they had lost occupancy right in the meantime, they were accommodated in the Strmica collective centre where they have been living ever since. They applied for housing care and were offered a flat in Knin, but it was practically uninhabitable and they refused to move in.
After a long bureaucratic struggle, in 2011, Šehrizada and Maja finally acquired Croatian citizenship. Today they live in Strmica on EUR 145 in returnee assistance, arriving irregularly, and sporadic bread donations. During the summer season, Maja manages to find occasional employment in tourist resorts on Croatia’s cost. “I do not have a home since 1995. When I walk the streets of Strmica and Knin I hide from shopkeepers, people I owe money to...”, says Šehrizada.
In 2010 the Samouks were offered accommodation in Ervenik, a war-affected, isolated, underdeveloped municipality scarcely populated with mainly elderly returnee population and with very limited connections to the nearest urban centre. In particular, it offers very limited professional and social prospects for a young woman such as Maja. Considering it as an unsustainable option for decent living, the Samouk’s declined the offer.
It was no easy living for Šehrizada and her daughter during the conflict years. Being of minority, Bosniak ethnicity they had to struggle, and survive, in a dangerous and unwelcoming area. The hardship did not cease with the end of the war – traumatic experiences of fleeing and seeking refuge, 18 years in cruel environments of collective centres in Serbia and Croatia, left heavy marks on them, especially on Šehrizada’s psychological condition. Nevertheless, the fighting spirit has not abandoned these brave women, and they still hope that eventually they will get the chance to overcome their plight and rebuild their lives, in a decent environment.
This opportunity may come soon, as Šehrizada and Maja have been placed on a priority list of potential beneficiaries to be offered a flat in one of the two apartment buildings that are planned for construction in Knin within the recently approved 2nd wave RHP project in the Republic of Croatia. Since July 2013, Croatian authorities and UNHCR have been jointly working on the establishment of priority lists of beneficiaries for RHP projects, taking into account eligibility for housing care based on vulnerability criteria, to ensure that those of them who need fast assistance the most are indeed helped through the Regional Housing Programme.
STORY and PHOTO: UNHCR/D.Klasnić
Selection and Retention of UNHCR Partners for Project Partnership Agreements in 2017.