Selo Gornji Klasnić u Banovini u Sisačko - moslavačkoj županiji je prije sukoba u devedesetima predstavljalo dom za više od 400 stanovnika uglavnom srpske nacionalnosti koji su njegovali baštinu autohtone drvene arhitekture po kojoj je poznata cijela županija. Smješten na brežuljkastim padinama bogatim vodom, između raspršenih zaselaka i brdskih stazica, Gornji Klasnić se tijekom 20 godina napuštenosti pretvorio u selo duhova s tek pokojim znakom života. O prekrasnim drvenim konstrukcijama i nešto kuća od cigle brigu vodi tek nekoliko desetaka starijih obitelji i vikend posjetitelja što daje još mračniju sliku jer ove građevine sve više prekrivaju okolne šume kestena.

Đuro (59) i Marija (58) Podunavac stanuju na samom rubu naselja, visoko na kraju strme šumske ceste ispresijecane obližnjim potocima. Podunavci su se vratili u Hrvatsku u ožujku 2013., nakon dugog i teškog prebivanja u kolektivnim centrima i privatnom smještaju u Zrenjaninu u Srbiji. Nemogućnost samostalnog uzdržavanja u Srbiji nakon godina rada za oskudne plaće potaknula je ovaj par da se vrati u svoje rodno selo. Roditelji dviju kćeri, Mirjane (41) i Đurđice (40), koje su odlučile ostati u zemlji svog izbjeglištva sa vlastitim obiteljima, i sina, Željka (35) koji bi se želio vratiti, ali mora pronaći odgovarajuće rješenje za svoje dvoje djece školske dobi, obitelj Podunavac se na prvi pogled doima kao obitelj koja još uvijek posjeduje određeni žar za životom.

"Nisam mogao raditi onoliko koliko sam želio", kaže Đuro, "godine rada na otvorenom su dovele do reumatizma i srčane bolesti, ali moram se nositi s onim što (ne) imam i najbolje to iskoristiti". Doista, obitelj Podunavac, koja se vratila tek prije nekoliko mjeseci, raskrčila je ono malo zemlje što posjeduje i zasadila je. Očistili su svoj dom od raslinja te se sada brinu za malo jato kokoši i stado ovaca koji su njihov dnevni resurs jer kao obitelj nemaju drugih prihoda.

"Sada smo u procesu prikupljanja sve potrebne dokumentacije za podnošenje zahtjeva za status povratnika, tzv. zelenog kartona, koji bi nam trebao pružiti neku osnovnu financijsku potporu tijekom šest narednih mjeseci dok ne stanemo na vlastite noge. Već smo regulirali svoje državljanstvo i dobili važeće osobne iskaznice i putovnice te ćemo aplicirati za neko stambeno rješenje jer naša kuća treba popravak nakon godina zapuštenosti", kaže Đuro.

Zaista je zadovoljstvo vidjeti povratničku obitelj koja uspijeva učiniti svoj dom funkcionalnim i svoje poljoprivredne objekte vratiti u dobro stanje nakon tako dugog razdoblja zanemarivanja, međutim, obitelj Podunavac se i dalje bori s osnovnim potrebama. "Opskrba vodom nije problem. Blagoslovljeni smo izvorom svježe vode s potoka u blizini naše kuće, i vjerojatno pijemo vodu bolje kvalitete od većine ljudi, ali struja i pristupna cesta i dalje predstavljaju problem. Kontaktirao sam elektroprivredu kako bi popravila vodove do naše kuće. Čak sam sam postavio potrebne stupove", što nije lak zadatak za jedan par ruku, "ali električni vodovi još nisu postavljeni. Također, šumska cesta koja vodi do naše kuće je ispresijecana vodenim tokovima te je često neprohodna. Mi zaista trebamo malo asfalta jer smo u vrijeme obilnih kiša izolirani i strahujemo kako će na nas utjecati zima", kaže Đuro.

"Po povratku nismo imali ništa, nismo znali mnogo o tome na što imamo pravo ili gdje potražiti pomoć". Mnogi povratnici suočavaju se sa sličnim izazovima. Iako volja postoji, oni još uvijek posjeduju i radnu snagu, ali predstavljaju stanovništvo kojemu je potrebna pomoć. UNHCR je utvrdio potrebu za "paketom" dobrodošlice koji često uključuje motornu pilu, osnovne poljoprivredne i građevinske alate, odgovarajuću drvenu peć za grijanje i kuhanje, osnovne informacije i besplatnu pravnu pomoć koja ponekad pokrije i upravne pristojbe i naknade.

Selo Klasnić se našlo na svjetskoj arheološkoj karti temeljem nalaza posude sa srednjovjekovnim kovanicama kasnije nazvanih"Klasnićevom zalihom". Profinjena zbirka hrvatskih, mađarskih i mletačkih dobro očuvanih kovanica, vjerojatno pokopanih tijekom nekog od problematičnih razdoblja ovog područja koje je stoljećima činilo granicu između europskih i otomanskih interesnih krugova. Obitelj Podunavac, kao i nekolicina drugih povratnika u selo, sada ponovno obrađuje zemlju tražeći drugu vrstu blaga, onog koje se naziva ponovnim stjecanjem vlastitog doma i života u domovini Hrvatskoj.

FOTO I TEKST: UNHCR/D.Klasnić

The village of Gornji Klasnic in the Banovina region of the Sisak-Moslavina County before the conflict in the nineties was home for over 400 inhabitants mostly of Serb ethnicity who cherished the heritage of autochthone wooden architecture of which the entire county is famous for. Placed on the hilly slopes and of dispersed farming and agricultural hamlets in fresh water rich galleys Gornji Klasnić in 20 years of abandonment turned into a ghost village with only occasional islands of life. Not more of a few dozen elderly families and few week-end visitors take care of the beautiful wooden structures and some brick houses portraying an even gloomier picture as they are surrounded by dwelling deeply reclaimed by the surrounding chestnut forests.

Djuro (59) and Marija (58) Podunavac abide at the very outskirts of the village, high at the end of the steep forest road intersected and flooded by passing streams. The Podunavac returned to Croatia in March 2013 after a long and difficult refuge in collective centres and private accommodation in Zrenjanin (Serbia). The inability to make a living in Serbia after years of work for meagre wages is what prompted the couple to return to their native village. Parents of two daughters, Mirjana (41) and Djurdjica (40) who decided to stay in their country of refuge with own families and a son, Zeljko (35) who would like to return but is in need of a solution appropriate for his two school-age children, the Podunavac appear at first glance a family with some fire left into them.

"I could not work as much as I used to", says Djuro, "years of working outdoors left me with rheum and a heart condition but I must deal with what I (don't)have and make the most of it". Indeed, the Podunavac, although returning only a few months ago, have cleared what little land they have and planted it. They cleared their home from undergrowth and are taking care of a small flock of chicken and a herd of sheep, providing them with daily resources as the family has no other income.

"We are now in the process of collecting all the necessary documentation to apply for returnee status, the so-called green card, which should provide us with some basic financial support for the six months until we get on our feet. We already have regulated our citizenship status and acquired valid IDs and passports and will apply for some housing care solution as our house is in need of some repairs after years of disuse", says Djuro.

It is indeed a pleasure to see a returnee family succeeding in making their home functional and their farming dwellings in good order after such a long period of neglect, however the Podunavac are still struggling with basic needs. "Water supply is not an issue. We are blessed with a fresh water stream close to our home, probably drinking better quality water than most people but electricity and access road remains a problem. I have contacted the electricity company to repair the lines to our house. I have even planted the necessary posts myself", not an easy task for a single pair of hands, "but we have not seen electricity lines being placed as yet. Also, the forest road that leads to our house is crossed by waterways and often impassable. We really need some asphalt as we get isolated in times of heavy rains and we dread how the winter time will be for us", says Djuro.

"Upon return we had nothing, did not know much of what we are entitled of or where to seek help". Many returnees face similar challenges. Although the will is there, there is still some labouring power in them; they are a population in need of assistance. UNHCR has identified the need of a welcoming "package" that often includes the need for a chainsaw, basic agricultural and construction tools, appropriate heating and cooking wooden stow, a basic information guidelines and free legal aid that sometimes includes coverage of stamp duties and fees.

The village of Klasnic was placed on the world's archaeological map by a 19 century find of a pot of medieval coins later named the "Klasnic Hoard". A fine collection of Croatian, Hungarian and Venetian well preserved coinage probably buried during some of the troubles often plighting the area that was for centuries the border between European and Ottoman interest circles. The Podunavac family, and the handful of other returnees in the village are now digging the land again looking for a different hidden treasure, the treasure of reclaiming their homes, livelihoods and lives in their native Croatia.

PHOTO and STORY: UNHCR/D.Klasnić