Mojtaba, 22 godine: „Putovanje u Europu bilo je jako teško. Tada sam imao samo 13 godina. Izgubio sam starijeg brata tijekom puta. Utopio se pri prelasku mora između Turske i Grčke. Nakon toga, morao sam se snalaziti sam. Najteže mi je bilo što nisam znao kome mogu vjerovati. No, imao sam sreće. U Austriji sam pronašao obitelj koja me podupirala, i još uvijek me podupire. Sada sam na fakultetu, studiram molekularnu biologiju.

U mome djetinjstvu nije bilo znanosti. Pomagao sam roditeljima na polju u provinciji Ghazni. Bili su poljoprivrednici, uzgajali su krumpire, voće i povrće. Bili smo okruženi talibanima. Kao članovi manjine Hazara, uvijek smo bili u opasnosti. Bilo je kao u zatvoru. Nismo se mogli slobodno kretati; prije ili kasnije, bili bi napadnuti. Europa je bila naša jedina nada za spas. Volim Beč. To je prekrasan grad kojeg zovem domom. Prije, u Afganistanu, sve što sam znao o Austriji bilo je da ima šume. To je ono što su nas naučili u školi.“

„Moja afganistanska obitelj sada je tu sa mnom, a ja slijedim svoj san o istraživanju raka. Volio bih otići na doktorat u inozemstvo, možda u Škotsku, jer tamo imaju dobre neurologe. Odlučan sam u borbi protiv raka.”

Mojtaba Tavakoli (22) pobjegao je iz Afganistana u dobi od 13 godina. Danas studira molekularnu biologiju i usredotočen je na istraživanje raka na Medicinskom fakultetu u Beču u Austriji.

Mojtaba (22) drži u naručju svog najmlađeg brata Omida Tavakolija (1), pored svoje majke Rehane Rahimi (46), u domu svoje obitelji.

Obitelj Tavakoli uživa u tradicionalnoj zajedničkoj večeri. Slijeva nadesno: Mojtabina majka Rehana Rahimi (46), sestra Zahra Tavakoli (17), Mojtaba Tavakoli (22), brat Omid Tavakoli (1) i njegov otac Joma Ali Tavakoli (53).

Mojtaba (drugi slijeva) i njegovi prijatelji na roštilju u prirodi u okolici Beča u Austriji. „Volim Beč, to je prekrasan grad kojeg nazivam domom.”

Mojtaba radi u laboratoriju Medicinskog fakulteta u Beču. U dobi od 13 godina, on i njegov brat pobjegli su od talibana, no njegov se brat utopio u Egejskom moru. Danas, kao student medicine, Mojtaba sanja o pronalasku lijeka za rak.

Obitelj Tavakoli, dio potlačene afganistanske manjine Hazara, poslala je svoja dva sina u Europu 2006. godine kako bi pobjegli od talibana. Nakon što se njegov osamnaestogodišnji brat Morteza utopio u Egejskom moru, Mojtaba je nastavio putovanje sam. U Austriji, brigu o njemu preuzeo je austrijski par, Marion Weigl i Bernhard Wimmer, koji su mu pružili pomoć.
Nakon što mu je u Austriji odobren azil, Mojtaba je mogao dovesti svoju afganistansku obitelj da mu se pridruži. Drugi brat, dvanaestogodišnji Mustafa, preminuo je od raka u Beču 2014. godine.

Osobni gubici i dobrota onih koji su mu pružali potporu motiviraju Mojtabu. „Vidio sam stvari koje ljudi dvostruko stariji od mene nisu vidjeli,” kaže. „Zbog toga sam strog prema sebi kako bih iskoristio svoje mogućnosti i učinio svoju obitelj ponosnom.“

Pokažite svoju solidarnost s izbjeglicama kao što je Mojtaba i potpišite peticiju #UzIzbjeglice (#WithRefugees).

Sviđa li vam se Mojtabina priča? Podijelite je s prijateljima!